miércoles, 29 de febrero de 2012

VINKO KALINIĆ (CROACIA): "UN MANOJO DE POEMAS" ("RUKOVET PJESAMA")








Traducción: Željka Lovrenčić






A la memoria de Vinko Nikolić


 Al poeta que sin embargo regresó
(Pjesniku, koji se ipak vratio)


Mientras destrenzo tu pelo canoso
y con infantiles manos rebusco entre las sombras de tu cara
que exhala extraña y quieta ternura
- suave ternura como puesta del sol después de la tempestad –
frente a mí se vislumbra la lejanía

de tus poemas saco las palabras
las parto como almendras
las abro como a los paquetes que
 sin saber mandaste a mi dirección   

(¿quién sabe con qué motivo
quién sabe por qué razón?)

en ellos encuentro
 calles que nunca pasé
países en los que nunca estuve

y en todo palpo lo mismo
el corazón desgarrado del poeta
Šibenik
llanto de un niño eterno
al que no dejaron crecer

y flores de un jardín    
     
diminuto mirto blanco  
del que con gusto
trenzo la corona


de este
tierno aunque
inútil
verso
     



Ves como te quiero 
(Eto, kako te volim)


Ves, como te quiero: como aves
que salen de viaje a través del océano
sin tener en cuenta ni el tiempo ni  la lejanía
ni  las fuerzas necesarias
para cruzar el ancho mar,
sin preocuparse de las lluvias, tempestades, ni la furia
de los vientos
ni de dónde dormirán, ni de qué comerán
ni de si esperarán el alba en vida

ves, porqué te quiero: porque en mí despiertas
lo indecible y lo más fuerte de la vida
lo que y a ellos persigue hasta el cielo
anhelantes ante todo el calor

sin pensarlo, sin hacer cuentas, sin cobertura,
como una, va toda la bandada –
sólo extienden sus alas y vuelan al vacío
embelesados, igual que yo a tus ojos
sólo al sordo azul mirando

y vuelan así, creyendo
que llegarán
al final del
mundo


 El Dios del mar y la rosa de los vientos  
(Bog mora i ruža vjetrova)



Tú vives en mi cabeza
y yo lo sé

recuerdo y el momento
en que dejaste de ser mujer
y empezaste a ser mi destino

descuidada, pasaste en mi mañana
volátil, frágil, salvaje y feliz
con la sonrisa contagiosa como el peste

pasaste así
como los vientos que vienen
y se van,
y de nuevo regresan
sin saber
ni como se llaman
porqué se levantan  
ni a dónde van

y yo estaba parado
como ahora estoy parado
mudo y 
estático
mirando como creces
y como eres cada vez más grande:
más grande que la calle por la que andabas
más grande que el puerto que te abrazó
más grande que el mar que en su roce  
devolvía el eco de tu divina voz
más grande que el cielo que en su inmensidad
te reverenciaba
a ti
y a tu sombra
- más grande que todo
 lo que hasta ahora ha habido
o  habrá

tú vives en mi cabeza
y yo lo sé

apareces como una sombra
volátil, frágil, salvaje y feliz
como nunca fue, ni nunca habrá
otra mujer

y creces
hasta que no crezcas más grande que todo
lo que en mi cabeza vive

y cuando eres silenciosa como el maestral del verano
y cuando eres salvaje y fría como el viento del norte
y cuando estás loca y más ardiente que el sur
- siempre se trata de la misma rosa
  
aquella que pasa por una mañana
que hace ya tanto voló
de sonrisa contagiosa, como la peste,
salvaje y feliz, que ofrece las manos
que de la nada crea alguna forma
que al sinsentido haga algo lógico
y yo sigo parado – del mismo modo
como cuando estuve estático
esa, remota mañana que voló
- ¡esa mañana solemne, la más solemne de todas! –
sigo hoy como estaré
 y cuando pasen tres millones de años

tú vives en mi cabeza
y yo lo sé

de la misma manera que sé
- si alguien me busca alguna vez –
me encontrará una mañana
en miles de partículas petrificadas de luz
en la sombra de tu sombra, en la ceniza ardiente

como al desmoronado
antiguo dios del mar,
como arena,  
estaré por todas partes,
en donde aquella mañana
pisó tu pie        


Mi - gu - el
(Mi ha el)


No te preocupes, no te he olvidado
aunque no nos oímos hace ya siglos.

En lo profundo de la noche,
todavía escribo versos por ti.
Y en el día, bebo a menudo de la
misma fuente invisible  
por la que me porto como
un niño.

Ocurre, de momento
y cuando estás al otro lado del mundo,
que te veo claramente:
como  sombra en un espejo roto –
¡que eres liviano como una nube! – como un rayo de sol,
árbol desnudo, desenredado en su copa.

Y en la ciudad
entre el bullicio, vocerío y ruido -
tú estás. ¡Tan cerca!    
Siempre del lado del cielo.

Y si el alma te necesita,
bajo a la orilla,
en el crepúsculo, en la mañana –
cuando los pescadores dejan el puerto,
escucho como duermes,
y respiramos como uno,
con los vientos,
en su rumor.

Cada día miro tus fotos
en facebook.

Sentado en la habitación,
por la ventana, la pared, los ladrillos
te tocan mis sueños.

Y siempre encuentro una nueva forma,
un agujero, un poro, alguna arruga
en el universo, en el cerebro, en el techo,
para volver a ti, para volar como la gaviota
que siempre vuelve al mar.

Y sucede, siempre de nuevo,
no sé por cual gesto,
que perdidos y sin objeto
caminamos sobre una carretera
que no lleva a ningún lugar y en la que
no hay nada,
donde crecen sólo ortigas, moras y maleza.

Y cuando mis pensamientos son dispersos
y atontados como peces,
y aunque mi voz no te roce,
igual, yo te susurro con cariño.
A veces grito como loco, de voz en pecho,
cuando subimos allá al lado donde
todo está desnudo,
donde no hay nada, ni vegetación ni plantas,
allá en la altura, en el cerro,
sobre la corteza cerebral, en el carrusel,
bajo aquella misma corteza
donde tiemblan la paz y el desasosiego,
en donde giran juntos
el universo
y mi imaginación.

Y podría así
contarte muchos días –
¡y todavía más!        

¡En serio!
¡Pasa!

Me encuentro así – de día y de noche,
simplemente floto, desaparezco, me desvelo.
Y cuando abro y cuando cierro los ojos,
como transparente pájaro que no se durmió:
allá donde está el Sol, y están las estrellas,
también está tu rostro.

¡Te veo a través de mis pestañas!

Te detienes por un momento y me haces señas desde lejos,
sin lógica alguna – cada vez más lejano, y más grande y
más lejano.
A través del cielo se derraman tus dedos,
se agita tu mano, toda blanca y blanda,
como el follaje que tiembla en la lluvia otoñal.

No te preocupes,
no he dejado de quererte.

¡Oigo todos tus pasos!         
 
Y cuando la vida es amarga,
vana, vacía,
insoportable como el invierno esquimal,
y cuando el corazón se aprieta
como erizo encogido y
no le interesa nada,
le es suficiente sólo
murmurar tu nombre.

¡Lo sé!

¡Nadie es como Dios!
Quizá ni Dios existe,
quizá todo son ilusiones,
quizá y yo soy supersticioso.

Sin embargo, me gusta todo lo tuyo.
Hasta aquellas que te besan
en vez de mí. 
       
No importa donde estás.
Moscú, Londres,
Nueva York, París, Qatar,     
… da igual.

¡Lo importante es que
existas!

¡No importa con quien estás!
Negra, amarilla, blanca….
a tu sombra toda la gente es bonita.
Te digo,
lo único que quiero,
algo sin que El Globo,
no tendría sentido,
es la risa en tu cara, delgada, lisa,
que rebusca una mano invisible,
como de la lira la cuerda.
Por ella, uno siente terror
e insomnio
en la cabeza, en el cerebro, en el alma,
y escucha y calla
y arde del deseo
de nacer de nuevo,
sin aplazamiento, sin dilema,
en cualquier lugar,
en cualquier época.

Cuando ya no puedo,
cuando me eres completamente lejano,
yo estudio hebreo.
¡Y me comunico con onomatopeyas!         
En vez de a ti, escucho
como suenan las palabras.
¡Y siempre de nuevo
encuentro algo totalmente tuyo
- en aquellas más bonitas!  

Ambiel, Amitel, Armisael,
Asariel, Boel, Comissoros, Darel
Egibel, Elemiach, Enediel
Gabriel, Guabarel, Hagiel
Israfel, Lailah, Lalahel
Librabis, Mehabiah, Rahmiel
Spugliguel, Talvi, Tezalel, Uriel *

¡Sobre todo MI GU EL
- ángel de la victoria! 

A la sombra de esa palabra santa
nada pueden hacerme
ni derrotas ni calumnias.

¡Pues, qué gire el globo
como se le de la gana!

Ve a donde quieras ir.

En mi corazón de todas maneras
serás así como eras.
Siempre en el mismo lugar.

Siempre igual, sin fin y puro,
En el centro de todo –
te amaré mientras que existas.

Komiža, 25 de abril de 2010       




Amabiel – ángel del valor
Amitel -  ángel de la verdad
Armisael – ángel de la creación
Asariel – ángel de la imaginación
Boel – ángel del silencio
Camissoros – ángel de la juventud
Darel – ángel de la esperanza
 Egibel – ángel del afecto
Elemiach – ángel de la generosidad
Enediel – ángel de la ternura
Gabriel – ángel de las buenas noticias
Guabarel – ángel de la sabiduría
Hagiel – ángel de la amistad
Israfel – ángel de la creatividad
Lailah – ángel del porvenir feliz
Librabis – ángel de la totalidad
Mehabiah – ángel de la confianza
Rahmiel – ángel de la compasión
Spugliguel – ángel de la felicidad
Talvi – ángel de los milagros
Tezalel – ángel del amor
Uriel – ángel de la luz
Miguel – ángel de la victoria  

lunes, 27 de febrero de 2012

"IZABRANJE PJESME" POEMAS DE FERNANDO SABIDO SÁNCHEZ (ESPAÑA) TRADUCIDOS AL CROATA POR LA DRA. ZELJKA LOVRENCIC







Fernando Sabido Sánchez je pjesnik i slikar. Rođen je u Peñarroyu- Pueblonuevo (Córdoba, Španjolska), 28. kolovoza 1950. Trenutačno živi u Alcalá de Henaresu (Madrid). Pjesme su mu prevedene na engleski, talijanski, francuski, hebrejski, bugarski, rumunjski i katalonski.

Borac je za pravdu, slobodu i ljudska prava.

Izabrane pjesme

Iz pjesničke zbirke
PASO DEL TIEMPO 
(Prolaz vremena)


DJETINJSTVO
(Niñez)

Vratih se na par sati
onome što nikada nije bilo moje djetinjstvo
godinama u kojima su oblačnim nebom
svakoga jutra odlijetale ptice
ne pronašavši tajno mjesto
na kojemu su nam skrivali igračke

Jednoga dana djeca su se poljubila
ne znajući zbog čega ih je nagon
potaknuo sakriti se
u napušteno vrapčje gnijezdo


KRAJOLICI 
(Paisajes)

Možda vjeruješ da može postojati raj
i da ga nakratko možeš dotaknuti rukama
ali samo u proljeće na drveću raste lišće
bez da je to naumilo

Sada znaš da nam život izmiče
kada ga privežemo uz vjetar
i da na jednu jedinu sliku
ne stanu svi krajolici koji nam se sviđaju


CLAUDE MONET

Jesen koja dolazi drveću
ukrasti masku od lišća
sada želi ostarjeti
sjedeći na koljenima snijega

I ljubomorna je na Claudea Moneta
koji se svakoga proljeća
vraća iz vječnosti
kako bi slikao lopoče
iz jezera Giverny


NEPOZNATA STRAST 
(Pasión inédita)

Ne trebaš se sada prisjećati
prošlosti koju smo dijelili
u zao čas

Upoznala si drugoga muškarca
i kažeš da je tobom
ovladala nepoznata strast
da se ne prepoznaješ

Saslušaj me:
ne možeš ugasiti sunce

Osim toga,
podne je


Iz pjesničke zbirke
LAS DIOSAS ESCONDEN SU SEXO DETRÁS DE LA LUNA 
(Boginje skrivaju svoj spol iza Mjeseca)


PRAZNINA 
(El Vacío)

Moje snove uvijek nastanjuje praznina
kojom prolazim u bestežinskome letu;
uz miris bijedne noći
dočekujem zoru.
I nitko me ne čeka;
čak se i mjesec skriva ne bi li me otjerao
u krajolik od sjena,
onkraj smrti.

Kiša koja pada kap po kap
jadikovkama razgolićuje moju dušu
i nadživljava strah od nepostojanja.
Vrtoglavica postaje sve snažnija
i usnama dotičem ljepotu koja nestaje
u neopipljivoj svjetlosti poricanja.


VJEČNOST
(La Eternidad)

Ukinuti u vrijeme Zeusove vladavine,
blistavi kipovi započinju pjevati panegirike
bogovima s Olimpa.
Uspravni, veselih očiju
i neprolazne ljepote, sliče na spirale
koje viču ili šapuću u službi
nemilosrdnoga vjetra.
Vrijeme teče.
Uzbuđuje ih
žudnja za besmrtnošću.


TVOJA SE NJEŽNOST RASIPA UZ GRČEVITE POKRETE 
(Tu ternura planea sobre la convulsión)

Posjeduje te srce uklesano u dijamantu vjernosti.
Nečije oči, tužne zbog čekanja
gledaju u more, u ljubav koja putuje izdaleka
i nikada neće doći na tvoj otok Itaku.
U intimi, osamljeno zadovoljstvo riga lavu,
pepelom prlja tvoj trbuh naslonjen na
snove, tako odan ispod divne kule od slonovače,
tkajući i razatkajući tajne na djevičanskim grudima
plimā, od licemjernih želja
poput blaga čuvajući riječi u zaklonu od svih
krvavih mačističkih noževa koji su samo žudjeli
probosti tvoje tijelo.

Svjedočim tvoju nježnost koja se pobjednički rasipa.
Uz grčevite pokrete i još uvijek u groznici,
Penelopa vrišti
osjećajući milovanja vjetra u utrobi,
prezirući ledeni plač, jecaj namjere,
kako bi bez straha i u tišini jurnula prema slobodi.


LICEMJERJE 
(Hipocresía)

Licemjerje se širi.
Majka sviju ratova ubija
svoju djecu poput otrcane kurve.
Ljubav je samo smetnja koja nas živcira
dok gledamo stare filmove u tehnikoloru. 

Čak se i sreća natopljena
kokainom svake noći prodaje.


SMRT ĆE ME VOLJETI BEZ PREDRASUDA
(Me amará sin prejucios la muerte)

Mnogo sam puta potajno volio
pokorno moleći da se strasti ne primijete,
prepun nade razbio sam led
i naišao na ledena srca.
Odbile su me žene neodređena spola
i prema tuđim željama, grlio sam naga tijela;
čak me je i nevjera, uvijek prozaična utvrda,
uspjela zaobići.

Sa slijepom nadom i ispunjenom dušom
ljubio sam nenasmijane usne,
solidarne žene slučajno pronađene.
Volio sam djevice ustrajale
na dogmi nekadašnjih lomača, prave prostitutke,
i zapravo, sebe sama.

Mogao bih najslađim riječima
pričati o stvarnosti kad ne bih znao
da će me smrt jednoga dana voljeti bez predrasuda.



Iz pjesničke zbirke
VIVENCIAS, MENTIRAS Y ALGÚN MATIZ UTÓPICO
(Doživljaji, laži i poneki utopistički prizvuk)


NIŠTA
(Nada)

Šutim i ništa ne očekujem
Nije to pjesma o smrti
Ali ni o erotici
Narcizam mi nikada ne prenosi euforiju

Moja je ironija ukras za neki film
Maketa
Kino dvorana je prazna
Još jedan dan koji ću provesti neprimjetan


SEKSUALNOST 
(Seksualnost)

Vodoravno kiši po mojoj seksualnosti,
grješka je smatrati se nepobjedivim
s potrošenim tijelom i netaknutom
dušom.
Vani, noć je lijepa,
ali još uvijek kapa krv
iz rana koje mi je prouzročio
ugriz zmije.

Ne mogu ti obećati ljubav dok
krvarim, heteroseksualnu ljubav
bića čija je priroda
neodređena a koju priželjkuješ.
Pokušat ćeš me shvatiti i laži će
izroniti na površinu.
U međuvremenu, mogu ti pokazati neke stare slike
koje me ne inkriminiraju.

Možda ipak ne bi bilo sasvim nedopušteno
ukazati na privide i vratiti se na prethodno izrečeno:
nemoj previše vjerovati u moć otkrivanja
zagonetki; još si suviše mlada
da bi mogla opravdati ponašanje
koje bi društvo osudilo kao odvratan zločin.

I

Vatra na jezicima
A u utrobi led
Odsječeni spolni organi

Uzrok su glumljenih orgazama


II

Tuga  napada sjećanje
Ljudi lude

Uzrujani zbog buke,
anđeli se dogovaraju
o pokušaju bijega

III

Diktator je preuzeo vlast
razvija zastave i

uništava kulturu


Iz pjesničke zbirke
LA MUERTE SIEMPRE CULMINA SU TRABAJO
(Smrt uvijek završi svoj posao)


FATAMORGANE
(Espejismos)

Predosjećam da pokapamo
stare ljubavne pjesme,
da hladan vjetar
lista našu knjigu
stih po stih
ne zadržavajući dolazak smrti.

Sjećam se jecaja iz sna,
nevidljive milosti koja bi nas bez lažnih zakletvi
ponekad spasila od brodoloma
 nezamijećene nevjere,
od stigmi, od žeravice.

Sada će svaka riječ, svako slovo
lutati negostoljubivim razvikanim krajolicima
poput nomada u prašumi punoj ptica
koje narušavaju tišinu
udarajući krilima o naše snove poput valova
od crnih suza.
Možda ih, dok se penju tamom,
obasja svjetlost iz pozadine
i nalikovat će na ličinke
kako bi se spasili od ispraznih fatamorgana.


LJUBAVI, NEMOJ UMRIJETI 
(Amor, no mueras)

Bol, vraška bol, ustrajava;
čitave je noći sniježilo i ne očekujem
da se sažališ ili da mi, probudivši se,
uputiš blijedi osmijeh

Sjećam se da su mi na vrhuncu moje ljubavi
osjećaji bili kazaljke koje su
na nepomičnome sakrivenome satu
pokazivale slobodu,
a tvoje grudi koje su se njihale
među slatkim eksplozijama krvi,
mjesec u plamenu

Iako sam znao da nas ništa ne veže,
pitam se: gdje si sada?
Kakvo me to prokletstvo obavija?

Ljubavi, nemoj umrijeti;
svaki je dan gorko buđenje
bez nade, slijepo od bijesa.
Znam da onkraj tvojih ruku
postoji šupljikavi svijet
u čijim će se šupljinama
raspršiti želje
a ljubav neće zauzimati
istaknuto mjesto.

Ali, ljubavi, nemoj nikada umrijeti.


AMPUTACIJA 
(Ablación)

Primjenjuje se zločin,
kliješta stežu amputirano,
u neko davno doba mlado meso.
To je zabranjeni i zaboravljeni užitak s divljih
i nečovječnih proslava koje nameću crnobijelu
smrtonosnost seksualnosti.   

Užitak se anestezira u sljepoći
hrđe, pravo na nasladu pretvara se
u snijeg nad seksualnom pustoši,
beskorisna obuzdanost zavija u crno gluhonijemu volju.
Iza izgubljenoga pogleda, crtovlje
neizgovorene tuge, samo dah sive ljepote.

U srcu bačenome u ponor, trajat će
smrtno ranjena kaligrafija jedne žene.


SAKRIO SAM STARE KRPENE LUTKE 
(Econdí las viejas muñecas de trapo)

Odbijam pokazati svijetu aseksualnost
tijela koje stari skrivajući u sebi krivice
za koje nije odgovorno, koje kao da se nisu dogodile.
Život kao da je neukusni sarkazam.

Sakrio sam stare krpene lutke na tavan vremena,
u zavjetrinu od jasmina
i u miris djetinjstva koje mi još uvijek tepa,
među nježnost majčinih ruku
klonulih u trenutku dok su brisale
moje nezaustavljive suze.

Zatvorio se posljednji noćni bar i prestajem se
prodavati, stavljati cijenu na laži.
Osuđen sam biti lutkom kojoj će spretna kosa smrti
zlokobno prerezati konce.


---
Djela:

Pjesničke zbirke:

El paso del tiempo (Prolaz vremena)
Las diosas esconden su sexo detrás de la Luna (Boginje skrivaju svoj spol iza Mjeseca)
Vivencias, ficciones y algún matiz utópico (Doživljaji, fikcije i poneki utopistički prizvuk)
La muerte siempre culmina su trabajo (Smrt uvijek završi svoj posao)
España, Monarquía Católica Bananera, Sociedad Limitada (Španjolska, katolička banana monarhija, komanditno društvo)

Antologije: 

Autor Antologije svjetske poezije s 5850 pjesnika (Poesía Mundial)
Autor Antologije andaluzijskih pjesnika s 1097 pjesnika do sada (Antología de Poetas Andaluces)
Autor antologije 50 pjesnika Kastilje i Leóna (Antología de 50 poetas de Castilla-León)

Svjetske antologije koje uključuju njegove pjesme:

Svjetska poezija 2010. (World Poetry 2010)
Antologija pjesnika 15-M
*  (Antología Poetas del 15-M)
Antologija jedinstveni stihovi za Somaliju (Antología Uni-versos para Somalia)
Antologija solidarnih pisaca: Božić, dijete, knjiga (Antología Escritores Solidarios: Una Navidad, Un Niño, Un Libro)
Poetska umjetnost: Antologija svjetske poezije iz El Salvadora (Arte Poética: Antología de la Poesía Universal de El Salvador)
Digitalna knjižnica XXI. stoljeća (Biblioteca Digital Siglo XXI)

Poezija mu je objavljivana u književnim časopisima i novinama u čitavome svijetu.  

* 15 -M (indignados“ - gnjevni) -  građanski pokret koji u Španjolskoj postoji od 15.5. 2011. i koji se na miran način bori se demokraciju  i ljudska prava (op. prev.)
(Prevela sa španjolskoga: Željka Lovrenčić)



POEMAS DE MARINA ŠUR PUHLOVSKI (TRADUCCIÓN DE ZELJKA LOVRENCIC)

    Dios mío como disfruto de sí misma   (Bože, kako uživam u sebi)       Dios mío como disfruto de sí misma No es normal En la ...