domingo, 15 de mayo de 2016

NAPISANO GLAGOLJICOM (Escrito en glagolÍtico) POEMAS DE ANDRÉS MORALES TRADUCIDOS AL CROATA






PROROČANSTVO
(Oráculo)

Remember me, but ah! Forget my fate.
Nat. Tate & Henry Purcell
(Dido and Aeneas)

Nema veće slučajnosti od šarenice oka moga, 
pitajte djecu koja plaču na zemlji,
zaustavite se pokraj mora kako biste promatrali njihov let
dok je sunce prozračno i jauče ili se niti ne pojavljuje.

Proročica zatvara oči, a zubi joj
i mrzovoljni suhi jezik, škrguću.

-          Kotač se uvijek okrene prema središtu svoga neba
i sve se zaustavlja, govori i traje.

-          Naga će ići u potkrovlje i stalno tkati,
možda se njezin ljubavnik nikada neće vratiti iz rata.
Godine će plesati i neće čak ni prepoznati
komade metala, kolonadu, more.

-          Nakon toga vidim tišinu i krik pun bola.
Krv je otkrila svoju vlastitu muklu težinu.
Malo dalje požar i konj konzul*.
I mučenici što mirišu na ćudljivu slavu.
… Ima oblaka i riba u mojim obrvama,
ima i planeta...
Mogu vidjeti trag koji se izobličuje i nestaje.
Mjesec dolazi bliže, anđeo se približava.
Dvije tisuće zvona ranjava me i zabija mi se u uši.
Jerihon se predaje, a orao ugiba
dok bik trči iza lavova.

Pretposljednje vijesti, glasnici bježe:
pao je Rim, Tenochitlán, Cuzco.

-          Plač ponovo potresa moje okove.
-          Policija stražari iza zidina,
nema bježanja; posipaju me sumporom,
savladavaju me, osuđuju, ljube me u lice.

-          Maknite zrcala, oživite tu vatru!

-          Tresem se od gladi i osjećam kako mi moji poludjeli
gavrani ulijeću u usta.

-          Zbog čega nikada ne objavljujem ono što je jučer napisano?

… U mojim rukama ima oblaka,
Sjećam se samo mora… 
(Gonzalu Rojasu)
*Misli se na Incitatusa, konja kojega je ludi car Kaligula želio imenovati rimskim konzulom (op. prev.).




PRAG
(Praha)
                                    Opsesija za Vladimira Holana
Sanjam jedan grad i jedan prozor:
netko neprestano pada, posvuda,
netko stalno pada s prozora.

Magla svjetlosti ili snijeg u magli.
Posvuda netko pada
(pada).
Na kraju ulice, na prozoru,
sanjam jedan grad i neprestano upadam
u njegove rupe.
Bez prestanka padam čitavim stoljećem,
padam neprestano i ne budim se.

(Za Grinora Roja)       

PROROCI
(Los videntes)

Svi smo htjeli biti Rimbaud.
Svi smo htjeli biti Artaud.
Svi smo htjeli biti Edgar Allan Poe.

Nipošto Verlaine,
ni neki manje značajan pjesnik,
nipošto reci
maloga pisara s dvora.

Ništa, ni zrak, ni pjesma:
svi smo išli ravno na stratište.

ZAGREB

Na čitavome širokom svijetu postoji samo jedna ulica
koja stane među ove prste.

Penje se na moju praznu glavu i hoda po njoj.

Silazi i odjekuje u mojoj mrtvoj glavi.



ADRESA
(Domicilio)

Kameni brojevi, prokleti kameni brojevi:

moja kuća nema ulicu, nema krov, ne miriše na juhu.
Moja je kuća smještena u tišinu
na divljem terenu gdje nikada ne cvjetaju djeca,
gdje je iznad nje samo riječ. 

O JEDNOME NÁHUATL KRONIČARU
(De un cronista náhuatl)

(Pad Tenochitlána, 13. kolovoza 1521.)

Pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
pišem po kamenu.

Ne pojavljuje se niti redak,
nema traga šiljka olovke,
pišem po kamenu
I snaga se troši,
umiru prašume,
propadaju planeti.
Pišem po kamenu:
vrijeme ne piše.

Smrt jaši,
Bog nas uništava,
orao pada grizući si krila,
pišem po kamenu
povijest koju vidim
za svu djecu
i majke koje plaču:
pišem po kamenu,
pišem po kamenu,
i nema žrtvovanja, nema svećenika;
pišem po kamenu,
koplja su slomljena,
pišem po vodi,
pišem po zraku:
stari rukopisi mirišu
po sprženome mesu.

Pišem po kamenu
i krv je XOCHITAL*
i krv je CUÍCATL*.
Krv koja teče
nije naslijedila sjećanje.

(Teresi Callderón) 

*Xochital, CuÍcatl - poezija na jeziku náhuatl (op. a.).

IGUALA*

(Država Guerrero, Meksiko, 2014.)

Osam tisuća devetsto četrdeset i četiri kostiju
bezazlenih, nesigurnih, nedostižnih, budnih,
spaljenih i nijemih u dugoj sjeni,
osam tisuća devetsto četrdeset i četiri kosti
koje više nisu na licu zemlje;
bez zakona gravitacije, sada i bez želje,
bez snova, slijepe jer su same sebe slomile
u močvari krvnika bez majki,
bez neba, bez imalo mora među obrvama.

Ponovo brojim dijelove dijelove i rane:
osam tisuća puta pet, puta četrdeset i tri,
puta ledena pustinja, puta milijardu noći
koje će, zasigurno, pasti nad sve nas.

* U Iguali su u rujnu 2014. godine narko-bande otele i ubile 43 studenta (op. prev.).


DVIJE PJESME + 1 O BORAVKU U PSIHIJATRIJSKOJ KLINICI
(Dos poemas + 1 del encierro en la clínica pisquiátrica)

I
Ponovno iza tih rešetaka
premda još nisam prijestupnik;
borim se sa svojim osobnim neprijateljem,
tim kopiletom, borim se s ja,
s moje, s tim mi.
S bespomoćnima i vukovima,
s ja koje se promatra u zrcalu
i ne prepoznaje se niti jedan dan.

II
Nećeš pušiti.
Nećeš piti.
Nećeš se jebati.
Nećeš moći čitati
(jer ti to onemogućavaju tablete).

Nećeš biti sretan.
Nećeš biti sretan.
Nećeš biti sretan.

III
Most luđaka
(El puente de los locos)

Prošao sam most u oba smjera.
Izašao sam. Ušao u sebe samoga.
Želio sam se pokajati, odletjeti u neko nebo.

Hodati po vodama, iskapati mrtve. 

Popeo sam se na vrh toga prokletog
mosta i još sam više slijep.

Vraćam se i ponovno započinjem putovanje.

Na njegovim ogradama tražim nesigurni oslonac:
bez jasnoga cilja, polako napredujem.  


NAPISANO GLAGOLJICOM
(Escrito en glagolÍtico)

(Malena ploča pronađena u Baškoj, otok Krk, Hrvatska) 

Jezik koji ne postoji, ali živi
u malenoj, laganoj ploči.

Jezik škrtih znakova
(mudraci su govorili „škrtih obilježja“).

Otkriće koje želimo razumjeti,
koje pokušavamo dešifrirati
ohološću obrazovanoga i nemarnoga čovjeka.

Nitko i ne zna
-          što se krije iza nje  -
stotine, tisuće, milijuni ljudi
svoju su krv ugradili ne u riječi
nego u mostove, gradove, ceste, groblja,
promatrajući spokojno more,
razmišljajući o budućnosti koja danas odjekuje.

                                               (Željki Lovrenčić)


ANDRÉS MORALES MILOHNIĆ rođen je u Santiagu 1962. Pjesnik je i esejist, te najmlađi čileanski akademik. Na Čileanskome sveučilištu diplomirao je književnost. Hispanističku filologiju doktorirao je na Filozofskome fakultetu Nezavisnoga sveučilišta (Universidad Autónoma) u Barceloni. Objavio je devetnaest zbirki poezije: Po čudnim otocima (1982.), Solilokvij vatre (1984.), Lázaro uvijek plače (1985.), Ne slučajnosti/Hors du Hasard (1987.), Vježbanje govora (1989.), Riječ (1991.), Porok ljepote (1992.), Proročanska vizija (1993.), Uništiti oči (1995.), Umijeće ratovanja (1995.), Scene propadanja Zapada (1998.), Rekvijem (2001.), Osobna antologija (2001.), Izabrane pjesme (2002. - prijevod Željka Lovrenčić i Jordan Jelić), Mrtvo sjećanje (2003.), Demon ništavila (2005.), Pjesme proročice (2009.), Vježbanje pisanja (Čovjekolika kocka, knjiga-stvar, 2010.) Poemas/Pjesme (s Višnjom Milohnić Roje, 2011.), Kratka antologija (elektronička knjiga, 2011.), Napisano (2011.), 9. siječnja, dan kad smo izrekli sadašnjost (2014.) 
Poezija mu je djelomično objavljena na jedanaest jezika (engleski, francuski, hrvatski, portugalski, mapudungun, kineski, švedski, norveški, rumunjski, katalonski i talijanski) i uključena u više od šezdeset domaćih i stranih antologija te u veliki broj čileanskih i inozemnih književnih časopisa (više od osamdeset). Za svoje je stvaralaštvo dobio nacionalna i međunarodna priznanja od kojih se ističu Nagrada Manantial Čileanskoga sveučilišta, (1980.), Nagrada Miguel Hernández za najboljega mladoga latinsko-američkoga pjesnika (Buenos Aires, 1983.), Stipendija Pablo Neruda, (1988.), Stipendija za strane hispaniste (kao pjesnik i sveučilišni profesor) španjolskoga Ministarstva vanjskih poslova, (1995.), FONDART (1992. i 1996.), Nagrada grada San Felipea, (1997.), Stipendija za pjesničko stvaralaštvo Zaklade Andes, (2001.), Književna stipendija za pjesničko stvaralaštvo Čileanskoga Nacionalnoga vijeća za kulturu i umjetnost (2001., 2004. i 2008.), Nacionalna nagrada za poeziju „Pablo Neruda“, (2001.), Prva nagrada na XII. međunarodnome pjesničkome natječaju „La Porte de Poétas u Parizu, (2007.) i Nagrada za esej „Španjolski kulturni centar“ (2002. i 2003.) U listopadu 2008. postaje članom Čileanske akademije za jezik.
Vezano uz eseje, kritike i antologije ističu se njegove knjige posvećene čileanskoj, hispanoameričkoj, španjolskoj i europskoj književnosti: Poetska antologija Vicentea Huidobra (1993.), Jedan kutak svijeta. Prikaz suvremene iberoameričke poezije (1993.), Suvremena hrvatska poezija (1997.), Anguitología (1999.), Ujedinjena Španjolska: pjesnička antologija španjolskoga građanskoga rata (1999.), Altazor svojeručno (1999.), Antologija pjesama i proze Miguela Artechea (2001.), O riječi i djelu, eseji (2003.), Pjesnička antologija naraštaja osamdesetih (2010.) i U sjeni pjesme (neizdano).
Pisanje poezije usklađuje s predavanjima - Poetska radionica, Španjolska klasična i suvremena književnost i Čileanska poezija na Čileanskome sveučilištu te na Sveučilištu Finis Terrae u Santiagu.                           

POEMAS DE TOMISLAV MILOHANIĆ (TRADUCIDOS AL CASTELLANO POR LA DRA. ZELJKA LOVRENCIC)





TOMISLAV MILOHANIĆ
(Rapavel, Poreština, 1956) - poeta, narrador, escritor de crónicas de viaje, guionista.



RASGUÑO AFUERA, ADENTRO
(Ogebotina izvana, iznutra)

la paleta original de cada día
             la puesta del Sol
la nube, dinosaurio oscuro sin cola
            vomita los colores
     antes del oscurecer
la carretera polvorienta lleva hasta el agua
   dos ejes de motor
sacuden el nerviosismo y la tensión acumulada
sólo el dedo prueba la plenitud del mar
la salinidad es buena para los rasguños de fuera
    adentro están las cicatrices
            del deseo
    de la debilidad y del presentimiento

 NO VOY A ENMARCAR
(Neću uokviriti)

no voy a enmarcar la pradera
las flores silvestres fuera del marco
huelen más fuerte

no voy a enmarcar las nubes en el viaje
fuera de los marcos nacen
                        lluvias benéficas

con el marco no voy a enlazar el vuelo y el gorjeo de
los pájaros     
las canciones sin marco son más dulces
            son el país natal de los nuevos impulsos

Y LOS PÁJAROS REZAN
(Y ptice mole)

Al cuerpo del alma bueno
 al descanso en la tierra amada
lo acompañaron también las gaviotas
Sobre la oración de la gente  - la oración de los pájaros
            Al  blanco borde de la nube
lo excitó la blancura de las alas temblorosas
            La oración es más exaltada y más fuerte
para la suave unión de las nubes y la tierra
            el murmullo de la espuma  
            discurso en el vuelo
disparada hacia El Secreto del pasaje



LAS PUESTAS DEL SOL A VECES Y ANTES
(Zalasci sunca ponekad i prije)

Pocas se recuerdan
y todavía menos arden

            Si la puesta del Sol llena
las pesadas alforjas de escalofríos
el manantial aún se ofrece como espejo
al claro cielo lavado en la tormenta
   
Pocas se recuerdan
y todavía menos arden

            Y seguramente no es en vano
            acordarse de la caricia de lado del Sol
del follaje decadente de la melancolía
por las laderas por las laderas

Pocas se recuerdan
y todavía menos arden

Uniendo las cuerdas dispersadas
al haz encendido de la luz
por las valles para que  recuerden
por las laderas para que ardan

   

LA LLAMADA DE ERMITAÑO
(Pustinjakov zov)

SEÑOR dame los ojos que no ven
las cosas malas visibles
dame los ojos que ven
            el corazón invisible cuando empieza a ver

Dios, dame oídos que no oyen
el ruido cotidiano
dame oídos que oyen claramente 
el silencio cuando canta

señor no permitas que sienta
el doloroso silbido del sufrimiento
pero déjame sentir cuando la brisa se agite
     o cuando el polen me acaricie la cara


APOYADO EN LAS NUBES
(Oslonjen na oblake)

apoyado en las nubes
el ciprés en las agujas y en el fruto
inscribe el vuelo de los pájaros
la mirada de la capilla se dirige a los pies cansados del peón

llora con lágrimas de herrumbre
y llena jarras nuevas a los labios
sedientos de espíritu
apoyado al cielo
el peregrino presiente su vuelo
de emoción coronado
y sus pasos están calzados
por la determinación     

LA VELA QUE SE QUEMA CON LÁGRIMAS
(Svijeća koja izgara suzama) 

El río claro
Un río de velas
La oración se vierte a la cascada celestial
 Cada vela un alma
 Cada cuerpo una tristeza
Una cruz
La procesión parte
El rezo resuena
Cura las almas
 Con lágrimas y con misericordia
La procesión de las velas y de la gente
Y cada uno en la fila es una vela
Que arde arde arde
Y se quema hacia arriba
Goteando lágrimas por las huellas y por el polvo
Yo soy una vela
En la luz de Cristo
Ardo en el amor
Goteo en  lágrimas


De la colección poética: Para que el fuego no se apague /Da se oganj ne ugasi

DANIEL NAČINOVIĆ
(Labin, 1952) - poeta, prosaico, ensayista, periodista, traductor.

CONSIDERACIÓN
(Razmatranje)

Primero abro la ventana
y digo:
El día es maravilloso, ¡adecuado para grandes hazañas!
pero, como a un ratón
me espera la vida
y gruñe con aquella mirada suya.

Entonces cierro la ventana
y digo:
Qué bueno es no ir a ninguna parte,
querer a esta migaja de soledad,
pero alguien me toca con el tiralíneas
y me mata con su mirada.

Luego me paro junto al vidrio
y digo:
Esta vida es bella, ¡¿cómo será entonces
la eternidad!?
En este momento la vida sonríe
(como si hubiese soltado una ingenuidad)
y muy seriamente dice:
Sí, ¡nos veremos de nuevo!   
 
EL HOMBRE CIEGO Y EL PERRO
(Slijepi čovjek i pas)

Tratamos de descifrar
¿por dónde viene el noble entendimiento
del hombre ciego y de su perro?,
él que va más allá del mero adiestramiento del perro
y llega a ser un monumento de amistad.

¡Oh, cuántas virtudes y dedicación
en esta creatura muda
que lleva al hombre por la calle llena de gente,
por el laberinto del aeropuerto
y por el sendero a lo largo de los campos de tabaco!

Amor,
magnífico,
pasa por la correa
saliendo del corazón hacia la palma de la mano,
abrazando el pecho del perro,
y regresa
parecido al fluir de partículas en forma de corazón.  

¿QUÉ LE DAREMOS AL VIAJERO?
(Što ćemo dati putniku?)

¿Qué le daremos al viajero
cuando cansado llegue hasta nuestra casa?
¿Nuestro punto de vista del mundo?
¿Nuestro pasado y nuestro futuro?
¿O, quizás, el conocimiento
sobre el eterno vibrar del tiempo?
Al viajero, cuando cansado llegue hasta nuestra casa,
le daremos un plato del caliente caldo de pollo,
la palangana con agua, ropa de cama limpia
y detrás de él cerraremos despacio la puerta.

LIMPIADORAS
(Čistačice)

Al nacer el crepúsculo,
ellas son la gran luz de la tarde.
¡Almirantes de los buques de hormigón que navegan! 
Y más:
buenas madres que con la tela húmeda
acarician las mejillas de hombres célebres;
recorriendo los ceniceros y las mesas,
las ninfas de Baco de la gran limpieza.

Que Dios les de la vida a las limpiadoras,
sombras en el corredor oscuro;
a ellas que tocan las cosas con sus manos,
dándoles significados reales
para que los pasos de mañana
no se tropiecen en la colilla sobre el suelo.   


 SI CIERRAN LA VENTANA POR LA QUE SE VEN LAS ESTRELLAS
(Ako zatvore prozor kroz koji se vide zvijezde)

Si cierran la ventana por la que se ven las estrellas,
y todo esto sólo
por abrir las entrañas,
dándose a la enfermedad pérfida
y, finalmente, a la muerte,
nos queda la persistencia
y el holocausto en nuestra propia sangre.

Sabiendo que la oscuridad
es fuerza,
fuerte en ausencia de la luz,
nosotros nos uniremos en las filas
y gritaremos a través de las paredes:
¡Vida! ¡Vida! ¡Vida!

¡Si cierran la ventana por la cual se ven las estrellas,
nuestros cuerpos alumbrarán el Universo!
    
CABALLO Y POTRO
(Konj i  ždrijebe)

Todo eso lo entiende el caballo
levantando perezosamente la cabeza,
bajo la morera
sobre el saco de avena.
Y él también corrió
como mosquita por al aire;
conoce esa tensión de los tendones
y el relincho que espanta a las golondrinas.
Al galope y al paso,
la juventud aplastará muchos hormigueros,
pero eso es también es la vida,
como la melancolía que acompaña
este galope ardiente,
este movimiento perpetuo de paso.  

LA BODA SILENCIOSA
(Tiha svadba)

¡ Mírate, espejo;
mírate a si mismo! 

Sólo ten cuidado de que
La luna no vaya hacia ti.

Tú, muchacha, con el rocío despierta
 la punta de la hoja de salvia.

Sobre el pantano de corta vida
orgullosa y limpia.

Leo rugit, umbra fugit.
Despierta el amanecer.

¿ Oyes la voz sobre el despeñadero?
Quédate tranquila.

¡Jubilaeum! ¡Jubilaeum!
El universo toca al cuerno.

La boda silenciosa de las flores pensamiento,
la música y la mariposa.                    
  
¡Obsérvate, espejo;
mírate en si mismo! 

Sólo ten cuidado de que la
Luna no vaya hacia ti.


De la colección poética: La bendición del barco /Blagoslov barke 



POEMAS DE MARINA ŠUR PUHLOVSKI (TRADUCCIÓN DE ZELJKA LOVRENCIC)

    Dios mío como disfruto de sí misma   (Bože, kako uživam u sebi)       Dios mío como disfruto de sí misma No es normal En la ...